Razgovori ugodni naroda slovinskoga (vježba za pisanje) 27.02.2012. (ponedjeljak)
Izgledala je kao da ne kani posegnuti za sapunom ili šamponom.
Stajala je ispod tuša i dlanovima prelazila lice, potom ih je
provlačila kroz svoju smeđu kosu pristojne srednje dužine
Tu je radnju tako smireno ponavljala, odsutna mislima.
Najednom se nasmiješila. Bio je to tek uvod u onaj njoj
svojstven kes. Mislila je na riječi koje mu je uputila sinoć.
Djevojke su zaista čudne, sigurno je dečkima užasno
teško shvatiti nas, pomislila je.
Sinoć:
- Razmišljaš li ikad o filozofiji?
- gledao ju je tako da joj se činilo kao da ne bi nipošto
trebala zakazati dok je odlučno htjela ispasti intelektualka
pred njime. Kao Jenny Cavilleri.
- Smatram da je to jedna velika izmišljotina. Mislim...
znanost koja objedinjuje ljudske misli. Smiješno!
- ipak nije mogla protiv svojih istinskih razmišljanja
pa makar on tražio njezinu naklonost prema filozofiji.
- Pa zapravo ih ne objedinjuje. Postoje različite filozofije.
Tako i one suprotstavljene.
- bila je zadivljena njegovom mirnoćom i argumentom
koji nije bio grub.
- Pa... dobro. Ali ja sam u jednu ruku u pravu!
- doista, mrzila je kada razgovor nije išao ka priprostoj
prepirci.
- Kako možeš tvrditi da si u pravu u vezi vlastitog iskaza
razmišljanja?
- imao je pomalo zbunjen izraz lica.
- Ti baš ne odustaješ!
- Žene!
- Ja to nisam! Još.
- Imaš vaginu.
- Da... i ti...imaš...ono... pa ga ne koristiš!
- Ja nikad nisam rekao da sam muškarac.
- Ja nisam mislila na penis.
- U svakom slučaju, nisam rekao da sam muškarac.
- Ti nemaš pojma o ničemu. Kamoli filozofiji.
I kako da joj sve to ne izmami smiješak?
Ponekad ju boli glava kada previše razmišlja o njemu.
Zamišlja kako ju ljubi. I kako joj poklanja prsten
iz kineske. I kako se smiju i ljube i smiju.
Pa opet ljube. Je li on nema hrabrosti?
U čemu je problem? Da bar ima mršavije noge.
To ju je podsjetilo; mora ih obrijati.
Sutradan:
Sjedili su na klupi uz nasip. Stavio joj je ruku na koljeno
zatim polagano krenio tom istom rukom prema
tamo gdje ne smije. Ošamarila ga je.
Izgleda da ima hrabrosti i to previše.
Sva sreća obrijala je noge.
- Trebao si me valjda poljubiti.
- Gledao sam sa sestrom Seks i grad.
- Ja nisam Samantha, ja sam Charlotte!
- Oprosti.
- U redu je.
- Pa da. I je.
- Nije.
- Ali...rekla si?!
- Glup si.
Treba prestati čitati pjesme Anne Sexton.
Prevelik utjecaj. On još uvijek nije pročitao
Ljubavnu priču. Ona mu još ne može
priznati da je plakala kad je Jenny umrla.
On je jednom spomenuo Junake Pavlove ulice
i kako je plakao kad je Nemeček umro.
Romantika je teška izmišljotina.
U Ok!-u je pisalo kako dečki vole dok se ljube
s djevojkom da im ona provlači prste kroz
kosu. Bar to vole; Bojan (17) i Mike (19).
U Hrvatskoj postoji Mike?
- Razmišljaš li ikad o seksu?
- Ne. Želim umrijeti kao pljesniva baba - djevica
s četrnaest mačaka.
- Ja stalno.
- Lijepo.
- Stvarno?
- Najstvarnije.
- Sviđaš mi se.
- Hvala. I ti meni, ponekad.
Smijao se. Ona je mislila kako je dan čudan.
- I... s koliko misliš?
- Ne mislim. Kad se dogodi - dogodi.
- Mojih nema ovaj vikend.
Da kupim mirisne svijeće?
- Znači... doći će prije do požara
nego do neželjene trudnoće.
- Tako nekako. Ružine ili neke indijske?
- Ja ipak ne bih još žurila.
- Znači ništa?
- Znači ništa.
Ovaj put njegovo lice preplavljeno aknama
bilo je otužno. Ona je bila razočarana.
Romantika definitivno ne postoji.
Lažljivci. I televizija i Ok!
Ona: Vjeruješ li u boga?
On: Vjerujem u to da ne postoji.
Ona: I to je vjera.
On: Lišena publike, pozornice -oltara
i glumaca u haljinama.
Ona: I statista što dodaju vino gl. glumcu?
On: Nema... da, nema ni njih.
Ona: Znaš onaj osjećaj kada ti oko očiju
naglo zatopli, potom zažmiga neka neugoda?
On: Ono kada bi se najradije rasplakao?
Ona: Upravo to! Sad me to spopada!
On: Katastrofa! Osjećaji su tako zaglupljujući.
Ona: Znam. Ali kako se boriti s barbarinom?
On: Spusti se na njegov nivo.
Ona: Da budem glupa?
On: Budi glupa.
Ona: Nikad neću biti od onih djevojaka.
On: Kojih?
Ona: Onih...one što imaju jednostavna pravila.
Kako im se samo divim!
On: One ti se čine kao da imaju pravila
kada zapravo samo slijede svoje stavove.
To je nešto sasvim drugo.
Ona: Imaš pravo, jake su.
On: Ne. Njihova jakost je u prikrivanju slabosti.
Takva jakost je jadna.
Ona: Gluposti. Moraš li baš sve živo tumačiti
tako da svijet ispadne toliko okrutan?!
On: Užasno si simpatična.
Ona: Ma, goni se!
On: Tratiš vrijeme!
Ona: Briga me!
On: Naravno.
Ona: Naravno!
Sljedeći susret:
On: Samoubojstvo!
Ona: Bombaš samoubojica!
On: Ja biram revolver!
Ona: Ja biram tebe, Pikachu!
On: Umrijeti u snu... Moli se da umrem u snu!
Ona: Kada?
On: U snu!
Ona: Kada?
On: U snu! Što ti nije jasno?!
Ona: Aha, niječeš vrijeme, a pomalo i prostor.
On: Braća Lumiere su izmislila film?
Ona: Ne, braća Wright.
On: Nee! Oni su konstruirali avion.
Ona: Možda braća Grimm.
On: A možda i Cohen.
Ona: A možda i Dalton.
On: Cinična djevojčice!
Ona: Napaljeni moronu!
On: Volim te.
Ona: Fuj.
Nije ju nazvao čitava dva tjedna.
U redu, možda je pretjerala. Ili ne?
Pobogu, pa oni su mlađahni za velike riječi!
Ljubav je uostalom precijenjena. Itekako!
On je tako žensko. Baš je.
Jer fuj znači odricanje od sebe.
Ljubav=fuj
On: Zašto me ne voliš?
Ona: Zašto bih?
On: Pa eto...
Ona: A ja sam pomislila kako si nemilosrdni gad.
Predrasude su loša stvar.
On: Što sad misliš?
Ona: Da si ucviljena šmizla.
On: Baš si...Baš si! Joj!
Ona: Znam, krasna.
On: Da, da.
Ona: Ja ne želim biti pingvin.
On: Pingvin?
Ona: Ptica koja ne leti... Ne želim se navlačiti
s nekime po ulici. Ljubavni parovi zastoj su u prometu.
On: Ja bih ti dao krila.
Ona: Pureća.
On: Nikako!
Ona: Mogao bi opet predahnuti dva tjedna!
On: Ako želiš...
Ona: Naravno. Muka mi je od tebe.
Što, odustao si od gubitka nevinosti?
On: Pomalo, a i zima je.
Ona: Zima?
On: Da.
Ona: Marš!
On: Molim?
Ona: Ja ne želim gubiti nevinost bilo gdje.
On: Svaki dan gubiš nevinost.
Ona: Bože.
On: Ti pišeš, trebala bi znati da to nije smak svijeta.
Ona: Ali upravo zato što nije smak svijeta.
On: Tebi nikako ne valjam!
Ona: Zašto bi valjao?
On: Reda radi.
Ona: Glupane!
On: Princezo!
Ona: Daj, prestani!
On: Ali, princezo!
Ponekad kad poljubiš princa on se naglo
izmijeni i pretvori u jednu ogromnu žabu krastaču.
Tako je bilo i s njime. Ona je u isto vrijeme
očekivala sve i ništa. To se lako izmiješa i iz toga se
rodi smjesa mučnine i pokvarenih misli.
Približan opis. Sve ono u glavi prosječne djevojke.
Ona: Ja sam krajnje neljubazna s tobom.
On: Primijetio sam.
Ona: Mogao si me demantirati kako bih se osjećala bolje.
On: Da ti lažem?
Ona: To bi bilo samo podređivanje, a to nije laž.
Pregrubo bi bilo nazvati to laž. Recimo, pjesnički - žmirenje na istinu.
On: Što je pjesnik time htio reći?
Ona: Nije važno! Bitno je da je progovorio!
On: Je l' Bog ima ikakvog poroka?
Ona: Ima podosta proroka. Bar sam tako čula.
On: Ja sam ga oduvijek zamišljao s licem Johna Waynea
u dimu kubanke i s bocom Jacka Danielsa.
Ona: To nije bio Bog, već Hollywood.
On: Što znaš! Svatko ima svog boga, ionako.
Ona: Zašto postoji onda tako malo religija spram
toliko bogova?
On: Nisu svi dali institualizirati svog boga.
Ona: Moj je starac na antidepresivima i s artritisom.
On: Tvoj bog je slika tebe.
Ona: Onda bismo se trebali zamisliti nad svojim bogovima.
On: Ovo postaje bogohuljenje.
Ona: Misliš?
On: Ne znam kako bi drugi gledali na ovaj naš razgovor.
Ona: Ah, drugi! Pusti njih!
Ako oni samo "gledaju" na razgovor, njihov problem!
Trebali bi konačno početi slušati! Ti tvoji drugi!
On: Ti svaku moju rečenicu uzimaš tako obzirno
i ozbiljno kao Al Gore globalno zatopljenje.
Ona: A ti možeš tako općenito govoriti o ratu
i u isto vrijeme voditi ga, te unatoč tome osvojiti
Nobelovu nagradu za mir.
On: Obama!
Ona: Citirat ću Hillary Clinton za vrijeme kampanje
za izbore američkog predsjednika; Shame on you, Barack Obama!
On: Citati. Boleština ljudi.
/ 19:38, komentari
Kako samo ja znam 25.02.2012. (subota)
Nema nikakve
sunčane zlatnine
u šutnjama.
Gledam na dlan,
vidim planine
u slutnjama.
Pri tragu svjetlosti
igre su sjenine
u mutnjama.
Mrtva tišina
ostavlja rebrine
u lutnjama.
Znaš li, znaju li,
je li nastala slika
prije riječi,
a riječ prije
s l o v a
?
Svako malo
potkupi me
nepopravljiva ćud
sudbe.
Kao Zakej
siđem sa stabla
i pokorim se
Gospodu,
jer dao mi je
zloslutnu
utjehu
zida
plača.
Na meni je da pjevam
kako to samo ja znam;
odloženih pluća,
stegnuta grla,
podvezanih glasnica
...
/ 17:25, komentari
Demanti dementi 23.02.2012. (četvrtak)
Jesu li tebi
zamirisale djevojke
u veljaču?
Zar ti nisu drage
one tmurne
u podugim kaputima?
Jesi li kojoj obećao
zelenu kuću
uz rijeku?
Ako nisi...
Ja ti mirišem na visibabe,
za uhom čuvam koji trik,
a dlani moji prostrani
udobne su lađe
za jednu mušku glavu.
Ako dosad nisi,
pa vrijeme ti je, dječače
...
Vrijeme nije na ničijoj strani.
Ja sam slijepi putnik i ne poznajem
nijednog vremenskog putnika koji se vratio.
Vrijeme ne postoji.
To je pojam što ga je stvorilo ljudsko očajanje
kao svakodnevnu izliku.
Kronos je bio bog (s predoumišljajem).
/ 10:12, komentari
Nekome 18.02.2012. (subota)
Znaš što,
odbijam više biti olinjala mladenačka duša,
za posve,
obećajem,
onako kako ja obećajem;
nadasve stidno i rijetko.
Drskosti se ne odričem,
to ti odmah kazujem
kako poslije ne bi se bunio
da sam još uvijek ona stara lajavica.
Dok se druge budu hihotale
naprasito izbacujući svoje dojčice
pospješene superiornim grudnjacima,
ja ću i dalje misliti:
"Barem bolje pišem",
i upravo tu će se izjednačiti
moja taština i njihova nesigurnost.
Da si znao zašto volim
buljiti u visoke trave,
da si znao...
kako sam oduvijek željela imati
tanka zapešća,
malene šake,
vireće kralješke,
mršava bedra,
zategnute listove
kako sam oduvijek željela
biti manjom,
pa da me se lako
obuhvati, primi
da se konačno osjetim
krhkom poput staklene čaše,
da pokažem kako me je lako
slomiti
u jednom zagrljaju,
pa i stisku šake.
/ 15:45, komentari
Sličica s kolodvora 16.02.2012. (četvrtak)
Kao mali vatromet
ispušteni opušak
kotrljao se iskreći,
sve do pada
s ruba betona
u snijeg.
Nije bilo riječi
za "u vjetar",
samo kosa
plesala je
preko lica.
Život se najednom
učinio savladivim,
ali samo nakratko.
http://www.youtube.com/watch?v=u6kmqMSiFRM
/ 18:26, komentari
Bistra uma, teška srca 12.02.2012. (nedjelja)
Kao nije mi stalo,
kao znam samo za
s e b e.
Kao "tko si ti?",
kao osjećaji,
kao opstojanje,
kao ti,
kao ja,
kao svijet,
kao poezija,
kamo sreće
pa da se ne zna
za poredbe
i usporedbe,
prispodobe
i spodobe,
mjesne
i jesne
dangube
i zgubidane.
I obložim ja
tako riječ
kao
zalog
...
usputno: kakve su vam ove brljotine poete pubertetlije?
I da, nemam inspiracije, ali imam respiracije.
/ 18:12, komentari
Nacrti 11.02.2012. (subota)
No, jesi li se domislila?
Neka krene lako.
O pisanju pisanja.
Bezuvjetno?
Rascijepaj,
raščlani
misao
smisao
domisao
zamisao
besmisao.
Kovitlanje pahulja,
neki novi bedemi
na ulicama.
Ne poriči.
Film;
Plavooki Rus
zadrt seljanin
u engleskom filmu,
s ruskim naglaskom,
naravno.
Ubija djevojke.
( scene ubojstava
prikazane su
kao nastajanje
lokvi krvi
u barbie kući )
Čovjek koji brine
za njega
i povremeno ga
posjećuje,
shvaća.
Svejedno,
sažaljiv je.
Kraj ograde
susreće ga s djevojkom
svijetlo ružičaste kose,
sa šiškama.
Prilazi im
kako bi spriječio čin.
Ona je drska.
"Misliš da sam emo?"
- govori mu.
Čovjek nestaje.
Ona Rusa upita
je li djevac.
Film se trebao zvati Otuđenje.
/ 12:21, komentari
Izdajstvo lirike (Miroslav Antić) 05.02.2012. (nedjelja)
Pisanje mi je postalo rutina, čista potreba koja nikako ne dosađuje.
I pjesma se rodi, bar jednom tjedno, a nekad zna biti i više puta.
Ali to moje odnošenje prema vers libreu postaje nakarada.
Bojim se koliko toga može podnijeti stih i koliko toga se da
zamotati u nj.
Kod proze nema takvoga straha, štoviše, više pohvale
dolazi radi proze. Moj poetski izričaj onda je istaknut,
a tekst nije štur, nema granica, nema predaha,
mogu se slomiti kada to ja želim, a ne kada inspiracija
samo tako splasne i sva slaganja riječi uzajamno se potkopaju
te konačno raspadnu. Ne moram sebe cijediti.
Ne moram tražiti riječi u slikama dana.
U prozi ih mogu pohraniti samo tako, mišlju!
Nekako sam mislila da ona ne može biti za mene,
ali sada sam ju uzela u obzir, kao da mi vrijeme govori
kako istina zvuči iskrenije u rečenicama.
One nisu đavolski sklopovi.
Čovjek si ne podmeće puno pravila u tekstu.
Ja nemam tog strpljenja da upijam kako je to radio
Matoš iliti ne znam tko. Nisam perfekcionist, k vragu!
Poezija treba biti jednostavna i glatka, da ide niz grlo
kao od šale, ma da ju se poželi pred mrak,
da ju se proždire na uranak, kao zidovi sobe
prve zrake sunca! Nisam sigurna pruža li to
moja nedonošćad. Možda je to sve zbog Rimbauda,
mame i ostalih pjesnika što su zašutjeli.
Profesorica je ispričala kako je na faksu imala
susret s Tadijanovićem i kako im je rekao
da ih krivo uče kad pitaju >>što je pjesnik time htio reći?<<,
...rekao je: "Znate što sam htio reći? Upravo to što sam i napisao!"
Ne, uopće nije važno što je pjesnik htio reći,
važno je da se udostojio progovoriti.
/ 17:19, komentari
Molitva i sućut 03.02.2012. (petak)
Bože,
pjesmom mi nepce osoči,
njedra nadom obraduj,
razboritost na noge osovi,
plahoj tuzi već jednom odzdravi!
Da znaš samo kako mogu nosom parati oblake
dok moja uspravna ramena konak su vrazima.
I dalje bijedno mi ostade srdašce;
krhko kao led na Bosutu.
Uzicu sreće sam ispustila ponukana mišlju o slobodi.
Tamo gdje je led probijen nad rijekom,
voda je uzrujana.
/ 18:42, komentari
